Jo
Morihei Ueshiba
"Shvatio sam da Budo nije rušenje protivnika pomoću sile, niti je to metoda koja vodi svijet u uništenje pomoću oružja. Istinski Budo znači stopiti se s univerzalnom svijeću i čuvati mir u svijetu kroz jedno čestito stvaranje, zaštitu i uzdizanje svih živih bića u prirodi."

"Istinski ratnik je uvijek oboružan trima stvarima: svjetlećim mačem mirotvorstva, zrcalom hrabrosti, mudrosti, prijateljstva i dragocjenim draguljem prosvjetljenja."

Ako ste ikada razgovarali o Aikidu ili to namjeravate, zasigurno je druga rečenica u vašem razgovoru započela s jednim imenom. MORIHEI UESHIBA. Jer, priča o Aikidu ujedno je i životna priča osnivača modernog Aikida M. Ueshibe.

Ueshiba se 1925. godine u javnosti pojavio s vještinom AIKI-JUJUTSU (sintezom znanja proisteklog iz njegova dugogodišnjeg bavljenja tradicionalnim borilačkim umijećima), da bi 1942., nakon jednog perioda života puna padova i uzleta, nastavio s jednom zrelom i modificiranom formom borbe koju je nazvao AIKIDO.

Vratimo se nekoliko desetljeća unatrag i pratimo odrastanje malog Ueshibe čijeg su oca lokalne seoske siledžije i politički protivnici zlostavljali, a sve zato što je htio biti pošten i čestit. Dječak je sve to nijemo promatrao i obećavao sebi, kad odraste, da mora postati tako snažan da bi mogao stati na kraj svim tim lošim ljudima.

U cilju ostvarenja te ambicije, sa 18 godina započinje trnovit put ratnika (u japanskom smislu te riječi). Asketskim životom ispunjenim raznovrsnim vježbama snage i izdržljivosti izrasta u snažna i robusna mladića, visine od samo 152 cm i težine od preko 80 kg. Svojim ispoljavanjem snage postao je poznat i u mnogim susjednim mjestima. U raznim natjecanjima tipa snage i izdržljivosti nije mu bilo ravnog. Mogao se nositi s više snažnih mladića odjednom. Međutim, pored izuzetne snage, Ueshiba osjeća nezadovoljstvo. Uči mačevanje i judo.

Nemirna i kreativna duha uključuje se u razne društvene aktivnosti, ali žeđ za istinama koje se nalaze u ratničkim vještinama, ne dopušta mu da se zadovolji postignutim.

Godine 1918. pristupa jednoj duhovnoj grupi zvanoj Omotokyo, čije se učenje zasnivalo na ideji zbližavanja svih ljudi sa pozicija Ljubavi, te međusobnog razumijevanja i tolerancije. Od tog vremena njegov se život iz temelja mijenja. Provodi duge sate u tihim molitvama obučen u bijelu odjeću, simbolu iskrenih posvećenika shinto religije.

Nastavlja s vježbanjem i usavršavanjem DAITO JUJUTSE sve do 1926. Ovaj period ne izgleda nimalo idiličan. Ušao je u avanturu koja ga je mogla koštati života. Zajedno sa svojim duhovnim ocem Degučijem (voditeljem duhovne grupe Omotokyo) odlazi na tlo Mongolije da osnuje kraljevstvo u kojem bi se u životu provele njegove zamisli o ljubavi i razumijevanju među ljudima. Ideje o Univerzalnoj Ljubavi i jednakosti među ljudima, koje će Ueshiba kasnije ugraditi u teoriju i praksu svoje čudesne vještine. Avanture je neslavno završila i na sreću, 1924. stiže u Japan živ. Poslije ovog osvješćenja, za čudo, Ueshiba se baca još većim žarom na usavršavanje svoje vještine, svjestan da je u čovjekovoj moći jedino da mijenja samog sebe.

Sad kad je shvatio to za život vrijedno pravilo, postao je spreman za događaj tako vrijedan i isto tako rijedak. Doživio je satori - prosvjetljenje. Dogodilo se to u proljeće 1925. godine.

Taj čin prosvjetljenja u potpunosti mijenja Ueshibin život i odnos prema Budo-u (ratničkim vještinama).

Prije Drugoga svjetskog rata i nakon njega AIKIDO nezaustavljivo ulazi u svijet ratničkih umijeća. M. Ueshiba postaje poznat u cijelom Japanu po svojim fascinantnim demonstracijama. Iako se nalazi u osmom desetljeću života, ostaje nepobjediv. Pojedini majstori odlaze na demonstracije u Ameriku i Europu. Ueshibin san je ostvaren.

Umire 1969. godine u 86. godini života. Njegova zvijezda odlazi sjati na nebeski svod.