Jo

Povijest ilustracija

Svugdje po svijetu su se ljudi borili mačem, strijelama i drugim oružjem. Kad nisu imali pri ruci oružje, borili su se hrvanjem ili šakanjem. Te tehnike borbe bile su skoro jednake po cijelome svijetu, sve do pronalaska vatrenog oružja. Upotreba vatrenog oružja za borbu sasvim je promijenila način vođenja sukoba.

Portugalci su 1543. godine donijeli puške u Japan. Japanci su ih ubrzo počeli sami proizvoditi. Oko 1590. godine puške i topove su upotrijebili za borbe, gdje su se iste pokazale kvalitetnijima od tradicionalnog oružja. Upotreba vatrenoga oružja i dalje je bila ograničena zbog ograničene proizvodnje.

Oko 1600. godine je Japanom ovladao klan Tokugawa kojemu je uspjelo uspostaviti sistem vladavine samuraja. Da bi utvrdio njihovu vladavinu, proizvodnja i upotreba vatrenog oružja bila je zabranjena, kao i komunikacija s vanjskim svijetom. To je omogućilo razvoj načina borbe bez upotrebe vatrenog oružja za približno 250 godina. U isto vrijeme u Europi su razvili puške i topove kao glavno oružje za borbu.

Nakon 1800. godine Europljani su kolonizirali Kinu. Europljane ispočetka Japan nije zanimao, jer je bio malen u usporedbi s Kinom. I Sjedinjene Američke Države su počele sudjelovati u kolonizaciji Kine i namjeravale su Japan upotrijebiti kao pristanište pred dolazak u Kinu. Oko 1860. mornarica SAD je doplovila do Japana i prisilila ga da otvori luke američkim brodovima. Europske države također su željele upotrijebiti Japan kao pristanište, te je Japanu prijetila opasnost da će također biti koloniziran kao Kina.

Japan je odlučio ostvariti jaku vojnu silu kako bi se lakše branio od Europljana i SAD. Upotreba mača je bila zabranjena i vojska je počela koristiti vatreno oružje. Krajem 19. stoljeća prekinuta je vladavina samuraja i zabranjeno je nošenje japanskog mača, katane. Nastojeći zadržati tradiciju, samuraji su vještinu borenja sa i bez oružja pretvorili u sport. Tako su nastali Karate, Judo i Kendo. Judo i Karate su proizašli iz borilačke vještine bez oružja, dok je Kendo proizašao iz tehnika mačem. Većina vještina imala je u svojem imenu ‘jutsu’ (Ken-jutsu, Ju-jitsu. Aiki-jutsu,…), što je značilo da su ratničke vještine. Da bi eliminirale protivnika, pobijedile ga u ratu, odnosno bile maksimalno učinkovite u ratničkom smislu, uglavnom nisu imale šire i dublje podloge i filozofije, osim one utemeljene na samurajskom životu i kodeksu.

Jedan smjer nazvao se Daito-ryu jujitsu učitelja Sakako Takade kod kojeg je Morihei Ueshiba 1915. počeo vježbati. Tako slobodno možemo reći da je Daito-ryu jujitsu bio jedan od korijena za stvaranje suvremenog Aikida.

Aikido je danas raširen po cijelome svijetu. Iako postoje razne škole Aikida i različiti pristupi, kao velika istina ostaje ono što je rekao Morihei Ueshiba:

"U Aikidu nema ni formi, ni stilova. Kretanja u Aikidu su kretanja u prirodi, čije su tajne duboke i beskonačne."

U Aikidu nema natjecanja. Stil Kenji Tomikija u Aikidu je nastojao provoditi natjecanja, no u toj i ostalim školama Aikida više se pozornosti posvećuje zajedničkom kretanju nego nasuprotnoj prirodi kretanja, to jest napadač i napadnuti rade kao partneri i nastoje osjetiti jedan drugoga. Ovakva suradnja je također bitna iz dva razloga:

  • smanjiti mogućnost ozljede pri izvođenju potencijalno opasnih Aikido tehinka
  • razviti sposobnost oba partnera da budu opušteni i mogu paziti jedan na drugoga u izvođenju bilo koje tehike

Zato je Aikido toliko popularan većini populacije koja nije usko vezana za sport; žene i muškarci, djeca i stariji, a nije rijetkost vidjeti stariju gospođu i gospodina kako uče Aikido (npr. poznati svjetski violinist Menjuhin).